Jedan dan u Nari

Sjedjela sam u predsoblju obližnjeg hostela, jela tost sa džemom i smišljala gdje da se zaputim u narednih sat vremena. Bio je to peti dan mog solo putovanja. Kupila sam kartu u jednom smjeru za Kansai region, i u tom momentu sam znala da je to bila prava odluka. Bilo je to ujedno i moje prvo samostalno putovanje. Sjedim u tom hostelu i osjećam se kao da sam uspjela da nađem ćup zlata na kraju duge. Ne mogu da vjerujem da sam se toliko plašila ranije da otputujem negdje sama. A sve je tako jednostavno, bezbjedno i lako. Iskreno, u par navrata sam se preispitivala prije puta, i tada mi je zvučalo zastrašujuće da odem sama na put po Japanu, naročito jer sam žensko, nahranjena raznim strahovima. Od rizika, preko nemogućnosti da s nekim podijelim iskustvo, do straha da ne ispadnem budala – sve mi se to činilo kao potpuno validna zabrinutost. Ipak, nije bilo šanse da propustim nevjerovatno iskustvo, to sam znala u svakom trenutku. Tokom putovanja naišla sam na toliko neverovatnih žena koje su radile potpuno istu stvar, od kojih su neke bile uzrasta 18 ili 19 godina.

Kapiram da ljudi ne putuju sami zato što ne mogu da nađu prijatelja da im se pridruži, više je razlog da su se umorili od čekanja savršenog pratioca/pratilje, pa se sami zapute. A onda, kada shvate koliko takva putovanja nude ličnih beneficija, onda to obično postaje i omiljeni način putovanja. Isto je i sa mnom. S druge strane, kad samoća umori, vrlo lako se može naći neko ko se osjeća isto tako, nepoznati ljudi su meni uvijek slatko zadovoljstvo.

Tako je bilo i tog jutra. Vidjevši da njih nekoliko već skuplja da krene negdje dalje iz Kjota, dotrčala sam do njih i upitala kuda će. Njihova mala porodica, skrojena tek koji minut ranije bila je potpuno velikodušna za usvajanje novih članova, i za par minuta, bez ikakvog većeg plana, nas četvoro smo se zajedno zaputili za Naru.

Nara je grad koji se nalazi u blizini Kjota, i bila je prijestonica između 710. i 794. godine. Prijestonicu je izmjestila u Naru tadašnja vladarka Genmej, koja je preuzela prijesto na kratko jer je budući nasljednik prijestola još uvijek nije dostigao zrelost. Genmej je bila četvrta, od ukupno osam vladarki u japanskoj istoriji. Poslije nje, prijesto je nasledila njena ćerka Genšo – što je inače presedan u japanskim običajima i jedini takav primjer. Za vrijeme njene vladavine, 720.godine po njenoj naredbi da se napiše istorija Japana, izdato je djelo Hronike Japana (Nihon Shoki 日本書紀). U njima stoji da je ime prijestonice Nara izvedeno od glagola narasu što znači poravnati. Međutim, mnogi sumnjaju u vjerodostojnost ove tvrdnje jer na korejskom nara znači kraljevstvo.

Genšo je na vlasti ostala do 724. kada je prijesto preuzeo muški nasljednik carske loze. Međutim, ovdje se ne završava vrijeme vladavine žena. Na prijesto ponovo dolazi vladarka Koken 749. i ostaje na vlasti do 758. godine. Ista ta žena, samo pod drugim imenom Šotoku ponovo preuzima prijesto 765. i ostaje na njemu do smrti 770. godine. Ovo je bio vrlo važan period u japanskoj istoriji, kako zbog ženskih vladarki i nasljednica, tako i zbog razvoja ženske književnosti, ali i širenja budizma.

Danas je Nara poznata kao „destinacija snova”, i stavljena je na UNESKO-vu listu Svjetske baštine, a uključuje osam hramova, svetilišta i ruševina. Poznat je jer u ovom gradu ima puno jelena, koji su tokom istorije smatrani zaštinicima grada i palata, te i danas veliki broj ovih životinja slobodno šeta ulicama grada.

Po carskoj mitologiji bog Takemikazuchi je na bijelom jelenu predvodio vladarsku familiju u Naru te je tako jelen postao zaštićena vrsta. Danas ih u Nari ima preko 1500, i to je u pitanju ona preslatka vrsta sa bijelim tufnama po krznu. Naravno, ove životinje jesu navikle na ljudsku sveprisutnost, ali u pitanju su ipak divlje životinje, tako da svuda naokolo stoje slikoviti znaci koji nas i podsjećaju na to da mogu ugristi ili podbosti te da ipak budemo oprezni. Uopšte nije potrebno jurcati za njima okolo, naročito ukoliko kupite posebne kekse koji svakako mogu da se uzmu svuda u okolini. Bez straha će prilaziti, da se nekad jedva daju i otjerati.

Nakon višesatnog igranja sa njima, ostalo nam je tek toliko vremena da posjetimo čuveni Veliki istočni hram (東大寺 Tōdaiji), da ručamo pa da se rastanemo, svako na svoju stranu.

Naime, ovaj hram je budistički kompleks u kojem centralno mjesto zauzima hol u kojem se nalazi najveći bronzani Buda u Japanu, visok 16m.

Na južnoj kapiji u blizini hrama uplašila su nas dva čuvara visoka oko 8.5 metara, nalik na samuraje. To su Nio, Budini čuvari.

Oni su navodno benevolentni kraljevi, ali izgledaju strašnije od demona. Jedan sa otvorenim ustima – Agio, ispušta glas “a”, dok drugi, Ungio sa zatvorenim ustima ispušta uzdah “un”, što prema vjerovanju čini svaki čovjek pri rođenju i pri smrti – te na taj način ove dvije figure simbolizuje život i smrt.

Prije nego što smo se rastali, trčali smo po stanici da pronađemo dobru, jeftinu uspomenu – pečat sa slatkim jelenom. Zapravo, upravo sam nabasala na taj pečat, zato sam se i raznježila, pa odlučila da napišem post o jednom danu u Nari, iako je bio prije godinu dana.

Kakav je to pečat? Ukratko, Japan voli pečate. Industrija pečatiranja im je ozbiljan biznis, ali su uspjeli da ga razviju i u oblik zabave, što je evoluiralo da se pečati koriste i u turističke svrhe. To je trenutak kada je rođen stanični pečat. Tačnije, skoro svaka stanica u Japanu ima pečate… svaka različiti, poput sopstvenog identiteta. Čim je “Dobrodošli u Naru” ostalo perfektno zabilježeno u četiri bilježnice, zagrlili smo se, i rastali, svako na svoju stranu.