Esej o osmjehu

Šta mislite, kada se čovjek smiješi? Ja se smiješim kada sam srećna. Kada sam tužna, tuga traži prirodni izraz, ali postoje i takvi momenti kada sam tužna a smiješim se. Nekad možda i nabacim „kisjeli osmjeh“ kad predvidim sreću. Vjerovatno je tako i kod vas. Nasmijem se kada se postidim. Ili nekad kada pogriješim, vjerovatno mislim da smijeh može u tom trenutku da me izvadi iz gluposti, ili da stvari učini jednostavno lakšim. Kada sam posramljena, a nekad i iz šoka. Ja se osmijehnem i na rečenice tipa „ajde, vidimo se“ ili „Tina, drago mi je“. No čemu taj osmijeh? Kapiram da je meni to način izražavanja, često mi je baš on nijemi jezik, ali shvatam i da je ponekad potreba da drugima probudimo pozitivna osjećanja, ili da ne pokažemo slabosti u trenutku, što svakako uključuje lažno osmjehivanje usljed anksiozne situacije ili smijuljenje u situacijama kad se to očekuje od nas.

Baš sam prije jedno nedelju dana naišla na članak koji je objašnjavao kako da prepoznam kad se moj pas smije. Pročitala sam ga, jer sam s namjerom i kucala sekund prije toga pitanje na google kako svog psa da učinim srećnijim. Znači, Niče ipak nije bio u pravu kada je mislio da su ljudi jedine životinje koje se smiju. Međutim, i za ljude, i u ovom slučaju za mog psa, situacija je slična – smijanje je vezano za igru, za interakciju.

Znam da mi ne pripada, ali će uvijek biti tu da mu se vratim

Kasnije toga dana probudila sam se u srednjovekovnom gradu koji izgleda kao da je pocijepan direktno iz neke od stranica bajke; u fantazija prepunoj kaldrmisanih ulica, špicastih tornjeva i crvenih kupola. Kafe radnika obučenih u vintage odjeći koji grle svoje nasleđe i stoje ponosno kako bi uvodili goste u talinske restorane i privlačili ih mirisom badema ka svojim malim kioscima.

Aristokratija vs Pinkosenzitivizam

Sa svojim jednostavnim, toliko uvjerljivim šarmom, i toplim, zlatnim odsjajem, Vilnius me je ostavio u želji da u njemu provodim svako ljetnje veče, svake godine (jer sam svjesna da njihovu zimu baš i ne bih preživjela). Dani u Vilniusu su bili još čarobniji usljed mogućnosti da ga proživim kroz druženje sa lokalcima.

ekstRIGAnca

Šta bi bilo kada bi me neko upitao da li je Riga lijep grad? Mislim da bi odgovor za većinu ljudi bio – svakako. Riga je potpuno šarmantna. Divna. Stara. Puna istorije, umjetnosti i kulture, i izgleda sjajno. Dok hodate susrećete elegantne muškarce i žene koji šetaju ruku pod ruku, uskim ulicama Rige koja njeguje ruski glamur i ektravagancu Art Nouveau bulevara.

Jedan dan u Nari

Sjedjela sam u predsoblju obližnjeg hostela, jela tost sa džemom i smišljala gdje da se zaputim u narednih sat vremena. Bio je to peti dan mog solo putovanja. Kupila sam kartu u jednom smjeru za Kansai region, i u tom momentu sam znala da je to bila prava odluka. Bilo je to ujedno i moje prvo samostalno putovanje. Sjedim u tom hostelu i osjećam se kao da sam uspjela da nađem ćup zlata na kraju duge. Ne mogu da vjerujem da sam se toliko plašila ranije da otputujem negdje sama. A sve je tako jednostavno, bezbjedno i lako. Iskreno, u par navrata sam se preispitivala prije puta, i tada mi je zvučalo zastrašujuće da odem sama na put po Japanu, naročito jer sam žensko, nahranjena raznim strahovima. Od rizika, preko nemogućnosti da s nekim podijelim iskustvo, do straha da ne ispadnem budala – sve mi se to činilo kao potpuno validna zabrinutost. Ipak, nije bilo šanse da propustim nevjerovatno iskustvo, to sam znala u svakom trenutku. Tokom putovanja naišla sam na toliko neverovatnih žena koje su radile potpuno istu stvar, od kojih su neke bile uzrasta 18 ili 19 godina.

Kapiram da ljudi ne putuju sami zato što ne mogu da nađu prijatelja da im se pridruži, više je razlog da su se umorili od čekanja savršenog pratioca/pratilje, pa se sami zapute. A onda, kada shvate koliko takva putovanja nude ličnih beneficija, onda to obično postaje i omiljeni način putovanja. Isto je i sa mnom. S druge strane, kad samoća umori, vrlo lako se može naći neko ko se osjeća isto tako, nepoznati ljudi su meni uvijek slatko zadovoljstvo.

Tako je bilo i tog jutra. Vidjevši da njih nekoliko već skuplja da krene negdje dalje iz Kjota, dotrčala sam do njih i upitala kuda će. Njihova mala porodica, skrojena tek koji minut ranije bila je potpuno velikodušna za usvajanje novih članova, i za par minuta, bez ikakvog većeg plana, nas četvoro smo se zajedno zaputili za Naru.

Nekada davno sada

Dijete je učenje, što znači da ono prima cjelokupnim svojim bićem svijet oko sebe. Kada dijete uroni u priču ili živo izgovorenu riječ, onda se ono u svojoj unutrašnjosti pokreće istim intezitetom kao i u igri, i razvija mehanizme koji su potrebni za život: za vjeru u dobro, za hrabrost, strah, čuđenje i radost, fantaziji, moralnosti, mjeri ljudi i stvari, sposobnosti prosuđivanja i posmatranja. Zato čežnju djece za bajkama treba uzeti za ozbiljno. U njihovim očima možemo da vidimo koliko snažno riječi mogu da djeluju, koliko bajke ispunjavaju emotivne, kognitivne i psihološke potrebe djece, njihove potrebe da pripadaju, da djeluju, da dijele, da se osjećaju zaštićeno. One govore kao “ja” djeteta. Iz dosadašnjeg iskustva i rada sa djecom, primijetila sam da im kroz bajke širimo život kao jednu veliku panoramu.

Japan bez sušija

Hajde da pričamo malo o japanskoj kuhinji. Kao što vjerovatno već i znate, većina japanskih jela bazirana je na pirinču (kao osnovnoj namirnici u njihovoj ishrani) i raznom vrstu povrća, morskih riba, začina, umaka i algi.

Od davnina je japanska hrana oslikavana sintagmom „pet ukusa, pet boja i pet načina pripreme“: pet ukusa – slatko, kiselo, ljuto, gorko i slano; pet boja – bijelo, žuto, crveno, zeleno i crno; pet vrsta pripreme – sirovo, kuvano, pečeno, prženo i bareno. Prema tome, govorimo o delikatesnoj hrani, u kojoj se, osim ukusa, velika važnost pridaje i mirisima i bojama.

Zvjezdani festival

Danas je Tanabata (u noći 7.), festival koji se tradicionalno održava na sedmi dan sedmog mjeseca, i obično se slavi gdje god ima djece. Moglo bi biti da je ovaj praznik oživio u poslednjih nekoliko godina, jer je 1910. godine objavljeno da se rijetko slavi u Tokiju, a sada izgleda kao da je posvećen djecu širom zemlje kako bi mogli da vježbaju kaligrafiju.

Prema staroj bajci kineskog porijekla, Tanabata je jedina noć u toku godine kada se dvije zvijezde Vega i Altair, poznate kao nebeska princeza-tkalja i njen pastir-ljubavnik, mogu sastati. Priča kaže da se ovaj par zaljubio, i, iako im je bilo dozvoljeno da se uzmu, oni su provodili previše vremena zajedno i zanemarivali su svoj rad tkanja i stočarstva. Na taj način, princeza i njen ljubavnik su protjerani od nebeskog cara, njenog oca, da žive na suprotnim stranama Mliječnog puta. Jednom godišnje, u sedmom noći sedmog mjeseca, jato svraka formira most, tako da se oni mogu sresti. Međutim, ako se desi da pada kiša, svrake nisu u stanju da ovo odrade tako da par mora da sačeka još jednu godinu. Kako bi izbjegli takvu tužnu sudbinu koja je zadesila tkalju i pastira, djeca svake godine demonstriraju svoju sposobnost putem kaligrafije.

Kuće, vrtići, jaslice se ukrašavaju granama bambusa, a potom dekorišu željama napisanim na tankim trakama obojenog papira. Bambus i ukrasi se često puštaju uzvodno ili spaljuju poslije festivala, oko ponoći ili sljedećeg dana.

tanabata

slike preuzete sa: shoepress i fastjapan

 

私の笑顔咲いになります

Da me neko pita kakav je duh Japana

Tinino sanjarenje i buđenje

Sinoć san usnila san. Nosila sam hulahopke sa već iscrtanim nalakiranim noktima, koje sam prije neki dan vidjela na internetu kao najnoviji hit u Japanu. Samo u njima, trčala sam tokijskim ulicama i pokušavala da sa svojom mrežom za hvatanje leptira uhvatim suši koji je letio svuda naokolo. Baš kao na nekoj ilustraciji na koju sam naišla sinoć. Bila sam mnogo srećna u tom snu.

Kada sam se probudila, shvatila sam koliko mi Japan nedostaje, a prošlo je samo 10 dana od kako sam se vratila kući.