Šta mislite, kada se čovjek smiješi? Ja se smiješim kada sam srećna. Kada sam tužna, tuga traži prirodni izraz, ali postoje i takvi momenti kada sam tužna a smiješim se. Nekad možda i nabacim „kisjeli osmjeh“ kad predvidim sreću. Vjerovatno je tako i kod vas. Nasmijem se kada se postidim. Ili nekad kada pogriješim, vjerovatno mislim da smijeh može u tom trenutku da me izvadi iz gluposti, ili da stvari učini jednostavno lakšim. Kada sam posramljena, a nekad i iz šoka. Ja se osmijehnem i na rečenice tipa „ajde, vidimo se“ ili „Tina, drago mi je“. No čemu taj osmijeh? Kapiram da je meni to način izražavanja, često mi je baš on nijemi jezik, ali shvatam i da je ponekad potreba da drugima probudimo pozitivna osjećanja, ili da ne pokažemo slabosti u trenutku, što svakako uključuje lažno osmjehivanje usljed anksiozne situacije ili smijuljenje u situacijama kad se to očekuje od nas.

Baš sam prije jedno nedelju dana naišla na članak koji je objašnjavao kako da prepoznam kad se moj pas smije. Pročitala sam ga, jer sam s namjerom i kucala sekund prije toga pitanje na google kako svog psa da učinim srećnijim. Znači, Niče ipak nije bio u pravu kada je mislio da su ljudi jedine životinje koje se smiju. Međutim, i za ljude, i u ovom slučaju za mog psa, situacija je slična – smijanje je vezano za igru, za interakciju.

Sjedjela sam u predsoblju obližnjeg hostela, jela tost sa džemom i smišljala gdje da se zaputim u narednih sat vremena. Bio je to peti dan mog solo putovanja. Kupila sam kartu u jednom smjeru za Kansai region, i u tom momentu sam znala da je to bila prava odluka. Bilo je to ujedno i moje prvo samostalno putovanje. Sjedim u tom hostelu i osjećam se kao da sam uspjela da nađem ćup zlata na kraju duge. Ne mogu da vjerujem da sam se toliko plašila ranije da otputujem negdje sama. A sve je tako jednostavno, bezbjedno i lako. Iskreno, u par navrata sam se preispitivala prije puta, i tada mi je zvučalo zastrašujuće da odem sama na put po Japanu, naročito jer sam žensko, nahranjena raznim strahovima. Od rizika, preko nemogućnosti da s nekim podijelim iskustvo, do straha da ne ispadnem budala – sve mi se to činilo kao potpuno validna zabrinutost. Ipak, nije bilo šanse da propustim nevjerovatno iskustvo, to sam znala u svakom trenutku. Tokom putovanja naišla sam na toliko neverovatnih žena koje su radile potpuno istu stvar, od kojih su neke bile uzrasta 18 ili 19 godina.

Kapiram da ljudi ne putuju sami zato što ne mogu da nađu prijatelja da im se pridruži, više je razlog da su se umorili od čekanja savršenog pratioca/pratilje, pa se sami zapute. A onda, kada shvate koliko takva putovanja nude ličnih beneficija, onda to obično postaje i omiljeni način putovanja. Isto je i sa mnom. S druge strane, kad samoća umori, vrlo lako se može naći neko ko se osjeća isto tako, nepoznati ljudi su meni uvijek slatko zadovoljstvo.

Tako je bilo i tog jutra. Vidjevši da njih nekoliko već skuplja da krene negdje dalje iz Kjota, dotrčala sam do njih i upitala kuda će. Njihova mala porodica, skrojena tek koji minut ranije bila je potpuno velikodušna za usvajanje novih članova, i za par minuta, bez ikakvog većeg plana, nas četvoro smo se zajedno zaputili za Naru.

Hajde da pričamo malo o japanskoj kuhinji. Kao što vjerovatno već i znate, većina japanskih jela bazirana je na pirinču (kao osnovnoj namirnici u njihovoj ishrani) i raznom vrstu povrća, morskih riba, začina, umaka i algi.

Od davnina je japanska hrana oslikavana sintagmom „pet ukusa, pet boja i pet načina pripreme“: pet ukusa – slatko, kiselo, ljuto, gorko i slano; pet boja – bijelo, žuto, crveno, zeleno i crno; pet vrsta pripreme – sirovo, kuvano, pečeno, prženo i bareno. Prema tome, govorimo o delikatesnoj hrani, u kojoj se, osim ukusa, velika važnost pridaje i mirisima i bojama.