Dijete je učenje, što znači da ono prima cjelokupnim svojim bićem svijet oko sebe. Kada dijete uroni u priču ili živo izgovorenu riječ, onda se ono u svojoj unutrašnjosti pokreće istim intezitetom kao i u igri, i razvija mehanizme koji su potrebni za život: za vjeru u dobro, za hrabrost, strah, čuđenje i radost, fantaziji, moralnosti, mjeri ljudi i stvari, sposobnosti prosuđivanja i posmatranja. Zato čežnju djece za bajkama treba uzeti za ozbiljno. U njihovim očima možemo da vidimo koliko snažno riječi mogu da djeluju, koliko bajke ispunjavaju emotivne, kognitivne i psihološke potrebe djece, njihove potrebe da pripadaju, da djeluju, da dijele, da se osjećaju zaštićeno. One govore kao “ja” djeteta. Iz dosadašnjeg iskustva i rada sa djecom, primijetila sam da im kroz bajke širimo život kao jednu veliku panoramu.