Kasnije toga dana probudila sam se u srednjovekovnom gradu koji izgleda kao da je pocijepan direktno iz neke od stranica bajke; u fantazija prepunoj kaldrmisanih ulica, špicastih tornjeva i crvenih kupola. Kafe radnika obučenih u vintage odjeći koji grle svoje nasleđe i stoje ponosno kako bi uvodili goste u talinske restorane i privlačili ih mirisom badema ka svojim malim kioscima.
Sa svojim jednostavnim, toliko uvjerljivim šarmom, i toplim, zlatnim odsjajem, Vilnius me je ostavio u želji da u njemu provodim svako ljetnje veče, svake godine (jer sam svjesna da njihovu zimu baš i ne bih preživjela). Dani u Vilniusu su bili još čarobniji usljed mogućnosti da ga proživim kroz druženje sa lokalcima.
Šta bi bilo kada bi me neko upitao da li je Riga lijep grad? Mislim da bi odgovor za većinu ljudi bio – svakako. Riga je potpuno šarmantna. Divna. Stara. Puna istorije, umjetnosti i kulture, i izgleda sjajno. Dok hodate susrećete elegantne muškarce i žene koji šetaju ruku pod ruku, uskim ulicama Rige koja njeguje ruski glamur i ektravagancu Art Nouveau bulevara.
Dijete je učenje, što znači da ono prima cjelokupnim svojim bićem svijet oko sebe. Kada dijete uroni u priču ili živo izgovorenu riječ, onda se ono u svojoj unutrašnjosti pokreće istim intezitetom kao i u igri, i razvija mehanizme koji su potrebni za život: za vjeru u dobro, za hrabrost, strah, čuđenje i radost, fantaziji, moralnosti, mjeri ljudi i stvari, sposobnosti prosuđivanja i posmatranja. Zato čežnju djece za bajkama treba uzeti za ozbiljno. U njihovim očima možemo da vidimo koliko snažno riječi mogu da djeluju, koliko bajke ispunjavaju emotivne, kognitivne i psihološke potrebe djece, njihove potrebe da pripadaju, da djeluju, da dijele, da se osjećaju zaštićeno. One govore kao “ja” djeteta. Iz dosadašnjeg iskustva i rada sa djecom, primijetila sam da im kroz bajke širimo život kao jednu veliku panoramu.