Esej o osmjehu

Šta mislite, kada se čovjek smiješi? Ja se smiješim kada sam srećna. Kada sam tužna, tuga traži prirodni izraz, ali postoje i takvi momenti kada sam tužna a smiješim se. Nekad možda i nabacim „kisjeli osmjeh“ kad predvidim sreću. Vjerovatno je tako i kod vas. Nasmijem se kada se postidim. Ili nekad kada pogriješim, vjerovatno mislim da smijeh može u tom trenutku da me izvadi iz gluposti, ili da stvari učini jednostavno lakšim. Kada sam posramljena, a nekad i iz šoka. Ja se osmijehnem i na rečenice tipa „ajde, vidimo se“ ili „Tina, drago mi je“. No čemu taj osmijeh? Kapiram da je meni to način izražavanja, često mi je baš on nijemi jezik, ali shvatam i da je ponekad potreba da drugima probudimo pozitivna osjećanja, ili da ne pokažemo slabosti u trenutku, što svakako uključuje lažno osmjehivanje usljed anksiozne situacije ili smijuljenje u situacijama kad se to očekuje od nas.

Baš sam prije jedno nedelju dana naišla na članak koji je objašnjavao kako da prepoznam kad se moj pas smije. Pročitala sam ga, jer sam s namjerom i kucala sekund prije toga pitanje na google kako svog psa da učinim srećnijim. Znači, Niče ipak nije bio u pravu kada je mislio da su ljudi jedine životinje koje se smiju. Međutim, i za ljude, i u ovom slučaju za mog psa, situacija je slična – smijanje je vezano za igru, za interakciju.

Koliko li smo puta samo čuli ono da je smijeh najbolji lijek, da ima moć da podstakne naš imuni sistem, ublaži bol, popravi pamćenje, snizi pritisak i postigne još mnoštvo čudesa za naše zdravlje. U redu, ja ću da se vodim time da je to istina. Istina je možda i ono najstarije mučenje golicanjem koje se odvijalo u drevnoj Kini, tokom vladavine dinastije Han, kada je korišćeno kao vid kažnjavanja plemstva jer nije ostavljalo ožiljke, a oporavak je trajao kratko i bio je lak. Kada su oficir i njegovi ljudi golicali svoju žrtvu guščjim perjem po tabanima, između nogu, ispod pazuha i po drugim djelovima golog tijela. Zatvorenikov glasni smijeh bi ubrzo postajao jecaj bola dok su mu suze išle niz lice, a tijelo mu se previjalo u lancima. Ja u potpunosti ovo mogu da zamislim. Toliko mrzim golicanje da sam više puta imala košmar da umirem dok me golicaju. Ni mi nismo daleko od Kine, pa ću vas ovdje kratko podsjetiti na onaj naš krajnje bizaran običaj kada su vezanoj osobi sipali so na tabane, a onda dovodili kozu koja bi ih lizala i samim tim golicala.

Šta uopšte možemo naučiti iz smijanja? Kako su evoluciona, multikulturalna i socijalna psihološka istraživanja doprinijela našem razumijevanju osmijeha? Da li je apsurdno navesti da postoji (ili da ikada može postojati) nauka o smijehu?

Široki, istinski, izraziti, spontani osmjeh se može fiziološki definisati u smislu toga što mišići rade na različitim djelovima usana, obraza ili očiju. Tu je i onaj nesrećni osmijeh, često pokrenut od samo jedne strane usana, što ukazuje na prepoznavanje preokreta života. Lažni osmjeh se često koristi za razne namjene kako bi se pretvarali da uživamo, ili da smo društveni ili da se slažemo s nekim iz kurtoazije. Ovo su lako primjetni osmjesi jer uključuju samo pomjeranje usana, ali ne i mišiće očiju.

“Nauka o smijehu” kao takva inicirana je od strane Charles Darwin-a. On je primijetio da su uzrok, posljedice i manifestacije smijeha univerzalne, dok se mnoga druga neverbalna ponašanja govora tijela (poput gestikulacija ili dodira) razlikuju između kultura i stoga se vjerojatno nauče. Bebe rođene slijepe, osmijehuju se isto kao odojčad sa dobrim vidom. A počinjemo da se smijemo sa pet nedelja: bebe nauče da plač privlači pažnju odraslih, ali da je osmjeh zadržava.

Darwin je takođe primijetio da osmijeh i smijeh često idu zajedno i zbog toga imaju slično porijeklo. Sreća je, kako je smatrao, slična zabavi, razonodi, a smijeh je vanjska manifestacija sreće i služi za početak povezivanja s drugima. Mi predodređujemo povezivanje s drugima putem ovog sistema. Tako da je pokazano da ljudi koji ne mogu da se smiju zbog paralize lica, imaju više poteškoća sa društvenim odnosima.

U svakom slučaju, ja sada mogu i sa sigurnošću da kažem da kulturne razlike u pravilima smijanja zasigurno postoje: da etiketa može da diktira kada je prikladno smijati se (i na koji način).

Mnogi japanci često spominju ljutita lica stranaca, koji se ne smješkaju koliko oni sami, ili obrnuto, mnogi stranci možda još češće govore o japanskom neiskrenom smješku, ili ljubaznosti. Evo baš prije nekoliko mjeseci pričala sam sa prijateljem koji je dobio priliku da se preseli u Japan.

Prvi utisci? – pitala sam ja.

Ubiću se od ovolike ljubaznosti – odgovorio je on između ostalog.

Podsjetio me je da sam i sama bila zbunjena time kad sam pošla u Japan. Sjećam se da sam sa majkom razgovarala telefonom i da sam joj rekla nakon mjesec dana boravka u Japanu “još uvijek ne znam da li su istinski ljubazni ili su im osmjesi lažni”. Japanski smješak me je zbunio od samog početka, a onda i pobudio sumnju. Da li mi se smješkaju jer me se plaše ili u mene gledaju kao u svevišnje božanstvo? Isti smješak sam onda primijetila i u časovima nevolje, bola, razočarenja.

Evo primjera. Vraćala sam se kući kasno uveče i isplanirala sam da idem metroom do stanice Šinđuku, pa da tu promijenim prevoz i da uhvatim poslednji voz do kuće. Prije presijedanja u jednom momentu voz je stao. Nakon par sekundi, riječi “jinshin jiko” odzvanjale su kroz stanice širom Tokija, nakon što su obavijestili da je usluga na liniji kojom sam se ja kretala da uhvatim poslednji prevoz do kuće suspendovana i da bi druge linije takođe mogle uzrokovati kašnjenje. “Jinshin jiko” doslovno znači “nesreća sa ljudskim tijelom”, kojom se objavljuje da je neko povrijeđen ili ubijen u saobraćajnoj nesreći. Mnogo češče to znači da se neko bacio pod voz (možda više o tome u nekom od narednih postova). Uglavnom, panika je nastala jer su odjednom svi vozovi ka tom pravcu bili suspendovani zbog dva slučaja samoubijstva. Bilo je potrebno vratiti se natrag na početnu stanicu, i onda tražiti kako okolnim putem stići do kuće. Nisam imala mapu sa sobom, a hvala bogu, nisam imala ni telefon niti internet. Tokijo je siguran grad, ali sam isto bila u panici kako da veče provedem u obližnjoj izakaji sa nepoznatim ljudima, i prvim jutarnjim vozom odem pravo na posao (noćni prevoz u Tokiju ne postoji. Poslednji voz je oko ponoći, a prvi jutarnji voz je oko 5 ujutru). Pošla sam na šalter za informacije da pitam za pomoć kako da stignem do svoje stanice, gdje mi se gospodin na šalteru ljubazno osmjehivao. Kada mi je dao instrukcije, počeo je da mi objašnjava nešto što nisam mogla da razumijem. Pitala sam ga da ponovi – opet nisam razumjela. Može li na engleskom da mi kaže – ne može. Govorio je o mojoj kartici za prevoz, ali sam znala da je važeća, tako da nisam mogla ni da pretpostavim o čemu se radilo. Nisam mogla da prođem dalje a iza mene se već stvorila ogromna kolona. Kondukter se samo smiješio i pokazivao da probam iznova i iznova. Pokušavajući da ne paničim, ni zbog kartice, ni zbog toga što se kondukter smiješi dok ja hoću da izludim, nepoznata djevojka me je uzela za ruku, provukla dva puta svoju karticu i odvela do voza. Smješkala se. Pitala sam je ukoliko može da mi objasni zašto moja kartica nije radila – kaže da nije sigurna, ali da nema veze, provešće me do poslednje stanice jer idemo istom linijom. Smješkala se. Rekla sam “ja sam Tina, drago mi je”. Smješkala se. Kada smo presjele poslednji put, nakon par stanica izašla je iz metroa, bez smješkanja i bez pozdrava.

Lufkadio Hern piše u svom eseju o japankom smiješku: Smiješak treba da se pokaže u svakoj prijatnoj prilici, kad se govori s višim ili jednakim, a ne treba da se izbjegava ni u neprijatnim situacijama, jer i to spada u lijepo ponašanje. Lice koje se smiješi, najprijatnije je lice, a životno je pravilo da se roditeljima, rođacima, prijateljima i zaštitnicima baš ono pokazuje. Dalje je životno pravilo da se svijetu uvijek pokazuje srećno, nasmijano lice, da svako na svakog ostavlja što je moguće prijatniji utisak. Čak i kad se srce slama, društvena je dužnost da se hrabro smiješimo. S druge strane, neučtivo je da izgledamo namršteno ili nesrećno, jer to zabrinjava i ojađuje one koji nas vole, a ujedno je i nerazumno, jer kod onih koji nas vole pobuđuje suvišnu radoznalost. Kad se tako, od rođenja njeguje kao dužnost, smješak postaje instinktivan. Kada neko izvještava o nekom žalosnom ili potresnom događaju, on treba da proprati svoj izvještaj smiješkom – to je običaj. Što je stvar ozbiljnija, smiješak se više naglašava. Dalje Hearn opisuje japanski osmijeh kao oblik samokontrole, ja bih rekla, ukorijenjen u japanskoj kulturi. Smijeh koji označava ljubav, sporazum i saosjećanje je isti gdje god idete. Ali taj osmijeh samokontrole je zapravo to što zagiliće strance.

Bez obzira što se osmijeh smatra za možda univerzalan gest koji je uobičajen za sve, i bez obzira za šta ga koristimo, obično se vidi u najočiglednijim situacijama. Situacija sa kondukterom koji stoji iznad mene sa osmjehom i dvadeset osmi put mi ponavlja da pokušam ponovo da provučem karticu zasigurno nije najčiglednija situacija za smijeh. Hej, kolona je iza mene, Tokijo bruji od samoubijstava na dvije stanice, i poslednji vozovi će da odu i meni i svim tim ljudima koji samo na mene čekaju.

Od kad onda postoji ta samokontrola i uopšte kako se to ukorjenilo u japanskoj kulturi? Smatra se da je japanski osmijeh započeo u samurajskom društvu tokom perioda Edo. Tada, kada se rakugo koristio kao zabava u zaraćenom periodu, postalo je moderno da se muškarci osmjehuju umesto da se smiju. Taj kez je ubrzo postao i sredstvo kako ne bi izražavali svoja osjećanja otvoreno. U periodu Meiji, postao je poznat kao Misteriozni japanski osmijeh. Od tada je jednostavno postalo uobičajeno da Japanci ne pokazuju ekstremne emocije.

Kasnije mi ovo više nije ni bilo čudno. Štaviše, kada sam samoću razvila kao koru za pitu, prijalo mi je da me u prodavnici dočekuju i ispraćaju sa osmjesima, prijalo mi je i da kada idem na posao, nepoznata starija japanka me dočeka pred vratima svoje kuće, nasmije se i pokloni. Prijalo mi je što kad pogriješim, svi se osmjehujemo. A nije mi prijalo što mi se deda sa vokmenom, koji je zalivao baštu svakog jutra po 3 sata pored mene ni jednom nije nasmiješio. E, ima još nešto što mi nije prijalo. To što sam znala da je u toj zemlji osmjeh potreban, ali smijeh sa otvorenim ustima je čudan. A kako se drugačije ja smijem ako mi je smijanje način izražavanja? Oh, nikad kraja japanskom ludilu.

Samo da biste shvatili značaj osmjeha u Japanu, evo još jednog primjera. U stvari, tako sam i ja ukapirala šta je značio osmjeh konduktera na stanici u trenutku moje panike. Naime, radi se o novim pravilima koji se traže od zaposlenih na željezničkoj stanici. Od 2014, od zaposlenih se traži više osmjeha, a “kez” im je elektronski kontrolisan. Japanska željeznička kompanija “Omron” je uvela ta nova pravila. Zaposleni moraju više da se osmjehuju, pošto je propisano da moraju biti manje ozbiljni i više bodriti putnike, ne bi li se poboljšao odnos sa klijentima. Uz novi propis, uveo se i sistem kontrole da li se zaposleni dovoljno srdačno osmjehuju. Kompjuterizovanim skenerima, koje je programirala jedna japanska kompanija, na petnaest tokijskih železničkih stanica mjeri im se krivulja osmjeha! Više od 500 zaposlenih u kompaniji moraju svako jutro da stanu pred skener za analizu osmjeha. Aparat obavlja brzu analizu na osnovu morfoloških podataka kao što su oblik usana ili nabiranje kože oko očiju. Mašina potom procjenjuje potencijal osmjeha skenirane osobe i dodjeljuje joj ocjenu u rasponu od nule do sto. U Osaki je isti sistem trebalo tada da se uvede za osoblje u bolnicama.

Koliko im je taj osmjeh bitan, govori i jedan japanski izum. Ja sam sigurna da ih ima još million sa sličnim ciljem, ali pazite sada ovo. Članak o novom izumu glasi evo baš ovako:

Želite li da vam dijete prestane da se mršti i da umjesto kisjelog lica vidite na njemu osmjeh od uva do uva? Ako to želite da po bilo koju cijenu postignete, ovaj gadget je prava stvar za vas. Ovaj novi izum potrebno je samo zakačiti poput naočara na uši vašeg deteta, dok se drugi dio stavlja ispod brade. Upravo taj deo šalje električne impulse preko djetetovih obraza, piše News Weird Magazine. Zvuči kao terapija elektrošokovima? Skoro da i jeste, ali je bezopasno. Ako se ne uzme u obzir nuspojava “trzanja” mišića lica. Postavite elektro-simulator osmjeha na najveću moguću snagu i više nećete morati da brinete o baki koja osjeća da djeca nisu baš srećna što je vide. Nagli trzaj struje u mišićima čeljusti natjeraće vaše dijete da razvuče usne u široki osmjeh s uzbuđenjem cijelog tijela dajući tako baki osjećaj da je zaista nedostajala djeci. ???????????

Uopšte mi nije čudno što sam uspjela da naiđem i na to da je prof. Univerziteta u Osaki predložio i naziv za novi psihološki poremećaj – Sindrom maske osmjeha, kada subjekat razvije depresiju i fizičku bolest kao rezultat neprirodnog osmjehivanja.

I dok ovo piskaram, dopisujem se sa prijateljem iz Japana. Upravo mi je poslao poruku koja sadrži znakove (;.;) To bi predstavljalo lice, oči, nos, i dvije suze. Ili po našem :’-(

Može se vidjeti da japanci u svojim emotikonima uopšte nemaju usta. Onda sam malo sad i guglala, i naiđoh na istraživanje koje je objavio Journal of Experimental Social Psychology. U njemu se objašnjava da je moguće da su ljudi sa japanskom kulturološkom pozadinom sposobniji da detektuju ukoliko je nečiji osmjeh stvaran ili lažan. Japanci naglašavaju pažnju na oči, a ne na usta kada izražavaju emocije ili ih čitaju u drugima. A kako sam gore objasnila, smatra se da su oči bolje u prikazivanju prave emocije od usana, što je možda i razlog zašto se vjeruje da Japanci mogu najbolje razlikovati prave osmehe od lažnih.