Znam da mi ne pripada, ali će uvijek biti tu da mu se vratim

Kasnije toga dana probudila sam se u srednjovekovnom gradu koji izgleda kao da je pocijepan direktno iz neke od stranica bajke; u fantazija prepunoj kaldrmisanih ulica, špicastih tornjeva i crvenih kupola. Kafe radnika obučenih u vintage odjeći koji grle svoje nasleđe i stoje ponosno kako bi uvodili goste u talinske restorane i privlačili ih mirisom badema ka svojim malim kioscima.

Probudila sam se u Talinu, gradu čiji su zemljaci između ostalog izmislili Skype i formirali prve online usluge na svijetu (pa ne zovu se E-stonia bez razloga). Šta to znači? Pa, da se nudi korišćenje elektronskih rješenja za, na primjer, glasanje, plaćanje taksi, poslovanje, bakarstvo, pa čak i škole i fakultete kako bi se olakšala interakcija građana sa državom. Kad smo već kod toga, samo da napomenem i to da je u glavnom gradu Estonije vlada odlučila osigurati i besplatni javni prevoz sa ciljem smanjenja gužve u gradu.

13932223_10210644654738939_239330539_o

13940048_10210644654258927_1176721156_o

13918732_10210644650138824_690477522_o

13918809_10210644653258902_3438131_o

Stari grad Talina je jednostavno predivan! Obilazila sam ga obavezno svakog jutra, diveći se iznova i iznova, gubeći se kroz uske ulice, među srednjovekovne katedrale i sunčane trgove. Posjeta ovog grada je stvarno kao korak nekoliko vjekova unazad – i rade odličan posao kako bi sačuvali svoju istoriju i srednjevekovne strukture.

Ono što je bio pravi raj za mene jesu boje grada. Smireni pastelni zidovi, lijepa vrata, šarena i šarmantna.

13898751_10210644650938844_1358718773_o         13918917_10210644652378880_57760136_o

13901746_10210644653378905_1247677384_o

13932224_10210179755397302_1568025319_o

N. nam je čak kupila kišobrane koji se uklapaju u gradske boje, pa nas iznova učinila super zadovoljnima. 

13898189_10210644653898918_1230122282_o

13951065_10210180549897164_156854180_o

T: “Nema sumnje: gubim dah od ovog mesta”.

T: “Ovo je zaista najljepši stari grad koji sam ikada vidjela”.

T: “Želim da se spustim baš ovom uličicom”.

T: “U redu, izgleda da će me odvesti do nekog magičnog mjesta”.

T: “Odvešće me na putovanje kroz vrijeme”.

T: “Ne, već sam na tom putu”.

T: “Uf, vidi ovaj kičasti sovjetski dekor”.

T: “Sve što mi treba je neka ljetnja bašta, pivo u tom retro stilu pa da zajedno stvaramo boemske vibracije”.

T: “Ovaj grad je kao poezija; sažima sva vremena u jednu malu površinu, dodaje neki kič na to – mnogo zlatnih i drvenih nijansi između svih tih pastelnih boja i voila!”

13950498_10210644654218926_1926045317_o

N: “My heart goes shalala lala, shalala in the morning.
Oh oh oh shalala lala, shalala in the sunshine.
Shalala lala, shalala lala in the evening….”

T: “I moje! Jao, vidi samo koliko prodavnica sa marcipanima imaju. Ovo je definitivno od sada moj omiljeni grad”

N: “Vidim. Ako moraš da izabereš od svih ukusa na svijetu samo jedan kojeg će ti biti dozvoljeno da se sjetiš, nakon što ti oduzmu čulo ukusa, znam da bi to bio ukus marcipana”.

Kasnije sam upitala lokalnog prijatelja šta se dešava sa marcipanom i Estonijom, jer sam mislila da marcipan potiče iz Njemačke, i onda mi je on objasnio. U redu, sada možete da me zamislite u magičnoj zemlji čuda, u čiji sam grad već počela da se zaljubljujem, u trenutku kada sam saznala da je moj omiljeni slatkiš ikada zapravo potiče odatle. Kralj slatkiša. To ukusno, najukusnije parče koje pruža raj mome organizmu.

Zaljubljivanje u grad, u zemlju? Zvuči pomalo bezveze i naivno, znam. Ali je stvarno moguće. Činjenica da se nalazi malo izvan domašaja, gore na 59oj paraleli sjevera, i da na taj način i dalje ostaje pomalo nepoznata zemlja, samo dodaje šlag na njen šarm.

Sljedećeg dana, na našoj lokalnom turističkom vodič-mapi našli smo savjet: poći i posjetiti Patarei zatvor. Tako smo i uradili. To je ujedno bilo i na putu ka distriktu koji smo željele da posjetimo, iako smo se i dalje borile sa nedovoljnim snom od prethodne noći.

Pa, kako najbolje opisati šta je Patarei?

Zamislite da hodate po staroj napuštenoj tvrđavi na obali mora, kroz mračni svijet onoga što bi mogao biti užasavajuća i najhladnija zgrada u Talinu. Ne, ovo zvuči čak i dobro.Zapravo, sad više ni ne mogu da se setim kakav osećaj sam imala dok sam pokušavala da pronađem poentu dolaska na to mesto, ali recimo da je to najčudnija i najbizarnija “turistička atrakcija” koju sam ikada doživjela.

13940099_10210643756956495_1673168921_o

13950631_10210643755476458_1111865110_o

Dakle, to je sada jedno napušteno mjesto (kasnije sam čula od prijatelja da se sa svojih 13 godina – to je kao nešto prije otprilike 12 godina, igrao oko zatvora, dok su neki od zatvorenika bili još uvijek tu). Svakako, ulaz se plaća. Simbolično, par eura. I onda možete da krenete u istraživanje. Ali čega? To svakako nije istraživanje poput muzeja sa vodičem i objašnjenjima svakog dijela unutra – nažalost, daleko je od toga!

Pa šta je onda Patarei? Džumbus prljavštine, smeća, razbijenog stakla. Ipak, uspjela sam da nađem ljepotu slučajnih instalacija kroz sav taj nered, kao i malih grafita ispisanih svuda kroz ovaj prostor.

13932099_10210643756556485_970504972_o

13918741_10210643755556460_926801540_o13918971_10210643756116474_1311337174_o

 N: “Ja ne razumijem ovo mjesto. U Crnoj Gori bi imali odlične elektronske žurke ovdje”

(Zapravo, kasnije smo saznale o cjelonoćnim rejvovima koji se održavaju u ovom zatvoru)

13940196_10210643754996446_218797754_o

13918558_10210643756316479_2042728291_o

T: “Ja se i dalje iskreno nadam da smo novac za ulaz uložile da se nešto dobro izgradi iz ovog džina.”

N: “Ha, ha, ulaganje u Estoniju, zvuči kul.”

Nakon što smo završile sa obilaskom ruševine jednog ne tako davnog zatvora, zaputile smo se ka drugom dijelu Talina. Ali čim smo zašle iza ugla, prvo smo našle na ovo:

13940084_10210643755436457_1900858394_o

Pa onda i na ovo:

13918855_10210179109221148_1505402851_o

Da, loša turistička atrakcija skriva lijepi plažni bar. Nešto što je zaista potrebno u tom trenutku kad izađeš iz Patarei zatvora. Znači, svjesno su naparavili super koncept zarade novca. Nakon nekoliko sekundi, ispred Patareia moja prijateljica i ja smo se razdvojile, svaka u svojim mislima, legle i za nekoliko minuta izgledalo je kao da baš uživamo. Kasnije sam je pitala šta je mislila u tom trenutku, a ona je rekla: “Pokušavala sam da osjetim Estoniju, da zamislim šta će napraviti od ovog zatvora. Zamišljala sam kako mogu da vidim njegov razvioj i kako pokušavaju da očuvaju ili zaborave mnoge strane sovjetske istorije.”

Ja sam ipak zamišljala kako preživljavam u jednoj od onih previše malih ćelija kao jedna od zatvorenica tokom sovjetskog režima. Nije mi bilo ni najmanje lako da živim tamo. (Ne?)srećom pa su te, na prvi pogled smirene, pune harmonije misli prekinuli neki lokalci.

Uskoro smo odlučile da nastavimo dalje, nakon duge borbe sa tim lokalnim momcima koji su mi u tom trenutku bili malo i naporni (inače su estonci i estonke super druželjubivi, zanimljivi i imaju humor sličan našem!).

Ipak, u poslednjem trenutku, ja sam uspjela da izvučem nešto korisno od jednog od ovih lokalaca. Tražeći toalet kako bih oprala ruke od sladoleda koji mi se naravno prosuo svuda, lokalac je predložio da me uvede kako je rekao, “tu, u ovu zgradu pored, ali moram te ja uvesti jer te neće pustiti u suprotnom”.

Prilikom ulaska u zgradu, objasnivši mi gdje je toalet, našla sam se ispred vrata koja su nosila ime “Torpedo soba”. Kada sam izašla, shvatila sam da je “tu, ova zgrada” zapravo Seaplane Harbour Muzej. Hangar koji predstavlja ovaj muzej je novoizgrađeno arhitektonsko čudo, i eksponati unutra njega obuhvataju podmornicu, tradicionalne ribarske brodove i kanue u eskimskom stilu. Nakon brzog obilaska istog, zahvalila sam se i izašla napolje. Onda smo nastavile dalje. Nisam mogla da dočekam da se stropoštam do Kalamaje, hipsterskog dijela grada (kakako su ga lokalci nazvali). Ovdje smo pronašle potpuno drugačiji estetiku. Distrikt isprepletan tihim ulicama koje odlikuju lijepe drvene kuće iz ranog XX vijeka, originalno sagrađene za radnike u fabrikama.

13918889_10210644133205901_6982027_o

13918873_10210179188343126_1130493256_o

Drvene zgrade datiraju oko sto godina unazad, neke su starije, druge novije, neke su lijepo sređene, druge i dalje imaju tragove od požara. U sovjetsko doba, ova oblast je služila kao baza za njihove oružane snage.

Pored malih drvenih kuća, u ovom dijelu se i dalje rukovodi ogromnim fabrikama, koje su uglavnom našle drugačije, pametnije upotrebe. Na primer, Telliskivi kreativni grad. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, mnoge fabrike su bankrotirale i ostavile za sobom ništa drugo do napuštene objekte. Sličnu sudbinu je doživio i ovaj dio, i bio je trn u oku sve do prije desetak godina kada su planiranja i same obnove počele. Polako su se otvarali restorani, kancelarije se preselile, i žurka je mogla da počne.

13940079_10210644133525909_2035064653_o

13901696_10210644134325929_1554192817_o

13898622_10210644134605936_1827154223_o

N: “Baš mogu da osjetim duh Talina ovdje.  Ali se uopšte ne osjećam prijatno dok šetam ovuda. Imam osjećaj da im ometam umjetnost i nešto zaista lično što su ovdje ostavili. Kao da im skačem po duši”.

T: “Smiri se i skoči na ovo hipstersko drvo, znam da to želiš”.

13901787_10210179189343151_1611958600_o

Poslednji dan N. je pošla da kupuje suvenire, a ja sam je pratila, još jednom se čudeći koliko (sitni) suveniri mogu da budu ružni. Jedan od najpoznatijih djelova starog grada jeste ulica Viru. U srednjem vijeku tu su dizali velike drvene kapije kako bi se zaštitili od najezde okupatora. Danas to služi kao pogodan ulaz u stari grad. Na samom ulazu, unutar zidina divnog grada, nalazi se i velika pijaca gdje se bez obzira na godišnje doba, mogu nači vuneni odjevni komadi, lanene haljine, tu su tezge sa raznim cvijećem, čak i čuveni estonski krompir, i suveniri od onih najsitnijih do glomaznijih poput koplja, oklopa itd. Na kraju dana, našla sam ipak jedan savršen (mada, nažalost, nisam ga kupila). Obama je kao i uvek uključen u sve…. ili barem Putin. Ili Obamushka. Ili Putinshka. Ili oboje.

13931603_10210644649858817_522090246_o

Nikad se nisam osjećala tako slobodno i nezabrinuto kao poslednje noći u Talinu, gledajući prvo zalazak, pa onda i izlazak sunca, koji su savršeno otkrivali siluetu grada u daljini, udišući slani povjetarac s mora. Grad izaziva čežnju i definitivno može da je ispuni.

13892160_10210142004773560_2271772487849582997_n

13939985_10210645087869767_1597850439_o

13901795_10210180550217172_282625260_o

 

Оставите одговор