Nekada davno sada

Dijete je učenje, što znači da ono prima cjelokupnim svojim bićem svijet oko sebe. Kada dijete uroni u priču ili živo izgovorenu riječ, onda se ono u svojoj unutrašnjosti pokreće istim intezitetom kao i u igri, i razvija mehanizme koji su potrebni za život: za vjeru u dobro, za hrabrost, strah, čuđenje i radost, fantaziji, moralnosti, mjeri ljudi i stvari, sposobnosti prosuđivanja i posmatranja. Zato čežnju djece za bajkama treba uzeti za ozbiljno. U njihovim očima možemo da vidimo koliko snažno riječi mogu da djeluju, koliko bajke ispunjavaju emotivne, kognitivne i psihološke potrebe djece, njihove potrebe da pripadaju, da djeluju, da dijele, da se osjećaju zaštićeno. One govore kao “ja” djeteta. Iz dosadašnjeg iskustva i rada sa djecom, primijetila sam da im kroz bajke širimo život kao jednu veliku panoramu.

Kao rezultat istraživanja dječije književnosti i rodnih pitanja nakon višegodišnjeg rada sa djecom, kako u Crnoj Gori, tako i u Srbiji, Japanu, Litvaniji, etc, i nakon pisanja magistarske teze koja se bavi pitanjima rodnih razlika u dječijem govoru, i uticaj vrtića na stvaranje istih, počela sam da pišem bajke sa namjerom da pružim djeci više izbora, da mogu da čuju i one druge strane, a ne samo da iz bajki crpe marginalizovane vrijednosti i stereotipe o ženama i muškarcima koje su ukorijenjene u njima, kao i u našoj kulturi.

Neke od ovih bajki biće predstavljene na Mediterranea 18, Bijenalu mladih umjetnika i umjetnica, u oblasti književnosti, koje će biti održano u Tirani i Draču (Albanija) u periodu od 4. – 9.maja. Kako je žiri Bijenala za oblast literarnog stvaralaštva – Marija Roza Sosai, istraživačica u oblasti umjetničkih praksi i obrazovnih politika (Italija), Driant Zeneli, umjetnik (Albanija) i Ema Andrea, kustoskinja (Albanija) – u obrazloženju svog izbora istekao: “Upotreba bajke kao književnog sredstva za podizanje svijesti o gorućim pitanjima kao što su osnaživanje žena i rodnog identiteta karakterišu projekat Kristine Gvozdenović. To je ujedno i jedini projekat ove vrste dostavljen od svih zemalja prisutnih u selekciji za literarno stvaralaštvo koji je u potpunosti osmišljen i posvećen dječijoj publici. Ovo su glavni razlozi zbog kojih smo odabrali projekat „Bajke sa pozitivnim uzorima“.

Prisjetimo se samo na časak kako su u velikoj većini bajki koje čitamo djeci i koje su nama čitali, heroji i heroine prikazani/e. Sa jedne strane imamo ženske likove, obično podijeljene u tri grupe: princeze koje jednostavno – ne rade ništa. Starije žene se prikazuju kao zle vještice, zle kraljice. U dobrom dijelu priče imate takav zaplet da je starija žena u stvari prijetnja mlađoj ženi, da postoji sukob, ne između muškarca i žene već između žene i žene. One u bajkama žive kao čarobne figure, nositeljke ljepote, opasnosti, nevinosti, zlobe i pohlepe. Jedine žene koje posjeduju određeni stepen snage za dobrom jesu relativno aseksualne vile.

Sa druge strane, bajke nam govore da je princ ideal. On je muškarac kojeg svaka žena želi. Ipak, taj isti princ u bajkama praktično nema ličnost. Rijetko pokazuje ikakve emocije sem u trenutku “ljubavi na prvi pogled”. On nema ambicije, nema ciljeve, ili čak ijednog prijatelja. On je jednostavno osoba koja dolazi da spase junakinju.

Na kraju, komunikacija između princa i princeze je potpuno nepostojana, ali su ženska ljepota i dobrota dovoljne da zagarantuje da će oni živjeti srećno do kraja života.

U zloj vještici, lijepoj princezi, i junačkom princu vidimo ono što kultura želi da znamo o sebi, o tome ko smo. Drugim riječima, nismo mi oblikovali drevni svijet, nego on nas.

Upravo cilj mojih bajki jeste da se odreknu tematiziranja ženske objektifikacije, pasivnosti, emocionalnosti, nesigurnosti, iracionalnosti i reproduktivnosti, i muškog aktivizma, takmičenja, racionalnosti, hrabrosti. Moji likovi su naša djeca.

Dok sam pisala priče vodila sam se idejom da se kroz njih nađe čvrsta saradnja i nezavisnih likova, da predstave jednakost i podjednaku važnost heroja i heroina; da se sva djeca prikažu kao znatiželjna, voljna da uče o tome kako svijet funkcioniše. Cilj je da ni muški ni ženski likovi ne budu u manjini, ali da se povremeno jave elementi veće hrabrosti ženskih likova koje spašavaju muške, kako bi se naglasila činjenica da i djevojčice mogu biti hrabre, i da ne zavise od muških likova, već da same pokreću radnju i same donose odluke. Na kraju, da se predstavi sveprisutna solidarnost, i upadanje u nevolje djece isključivo radi svoje želje da pomognu drugima, a ne iz svoje nepromišljenosti ili gluposti.

Dječija mentalna percepcija je “aktivna percepcija” koja im omogućava da uđu u priču, da se identifikuju sa glavnim herojima i heroinama, i da aktivno učestvuju u svim događajima. Iz tog razloga plan je da ove priče ponude djeci i drugačije ilustracije koje prate priče, dajući priliku djeci da se identifikuju sa glavnim junacima i junakinjama u tekstovima.

Poenta nije da tradicionalne bajke treba zaboraviti, naprotiv, ali treba naći mjesta u modernom društvu za nove priče koje nude djeci mogućnost za razvoj kritičkog mišljenja, a roditeljima propitivanje sadržaja koji se nudi djeci. Najgore bi bilo da na kraju priče pomislimo da su bajke samo za djecu, a ravnopravnost ništa drugo nego priča za malu djecu.

Ostanite tu, jer ćete uskoro moći i da pročitate neke od mojih priča.

Оставите одговор