Festival Falusa

Još jedno jedinstveno iskustvo stečeno ovaj vikend: Kanamara Matsuri, ili festival falusa.
Karakteristike ovoga festivala, kao što bi se moglo i očekivati, jesu prikazi brojnih džinovskih falusa, grickalica u obliku istih, a tu je i mikoshi (prenosni hram) parada koja uključuje prepoznatljivi rozi “Elizabeth Mikoshi” kojeg je donirao “Elizabet Kaikan” – transvestitski klub iz Tokija (tokom ove parade se sprovodi šintoistički ritual kako bi se Bogovi iz hrama “prenijeli” ulicama na prenosnom hramu i tako dali blagoslov/pročišćenje ljudima).

12935169_10209637680285207_1223774567_n

Izvan povorke, štandovi i prodavnice prodaju slatkiše i ostale džidžabidže u faličnom obliku. Cijene su naravno presmešno ogromne, ali to nije sprečilo ljude (uključujući i mene) od kupovine preskupih lizalica u obliku penisa i vagina.

12966256_10209637681845246_1283749561_n

Srećna pjesma za srećne ljude

Upoznala sam djevojku sa Tajvana sa kojom sam provela čitavu noć smijući se u japanskoj tradicionalnoj kući, dok smo bile obučene kao bundeva i pirat-djevojka.

Upoznala sam momka sa Tajlanda koji je imao odličan smisao za humor, ali je isto tako najbolje i lagao. Zapravo je on jedan on nekolicine koji su znali gdje je Crna Gora. Ili je to bila samo još jedna laž?

Upoznala sam grupu mladih prijatelja, koji obožavaju da se okupljaju i kuvaju zajedno. Čak su za moj rođendan odlučili da zajedno spreme omiljenu mi japansku hranu. Kupili su mi i tortu od jagoda. A torta od jagoda je nešto baš posebno za mene.

Srećan dan žena

Kako je ovaj mesec počeo sa mnogo dana koji se povezuju sa ženama (8. mart – Međunarodni dan žena i prije toga 3. mart – Hinamatsuri – dan djevojaka u Japanu) upravo sam se dosjetila mog novog posta na temu: hajde da bacimo pogled kako Japan (i Kina) vide ženu kroz njihov kanđi sistem pisanja (ovo je nešto za šta sam ja veoma zainteresovana).

Dan zaljubljenih u Japanu

Iako su čokolada i cvijeće jedne od mojih omiljenih stvari na svijetu, nekako, dan zaljubljenih volim samo zato što je tada bio rođendan moje babe Marice.

Ranije nisam imala pojma da se St Valentino slavi i u Japanu, ali zapravo zašto da ne ako već mogu da slave Božić, ili ako se mogu vjenčavati u hrišćanskim crkvama. U početku sam bila zbunjena, nije li to neiskrena proslava ukoliko nemaš dubljeg razumevanja razloga zašto se i šta se to zapravo slavi toga dana? Ne kažem da ljudi sa Zapada razumiju svoje praznike, ali nisam baš sigurna da li ovde ljudi iole znaju i razumiju porijeklo i obrazloženje za one praznike koje su prihvatili.

Japanska mačka kaže nyaa nyaa, a ne mjau

Šibuja je jedan od centara Tokija, sa prepoznatljivim pješačkim prelazom koji se grana na mnogo strana i preko kojeg prelazi oko 3000 ljudi na svakom zelenom svjetlu.

rsz_12669389_10209071176802974_1889787664_o

Upoznaj lisice

Glavni hram koji vas zadovolji već na samom ulazu je dovoljno lijep sam po sebi, sa svojom crvenom bojom i zlatnim ornamentima. Ali ovo je Kjoto, grad sa stotinu spektakularnih svetilišta i hramova, a glavna atrakcija nije sama po sebi hram, već put koji počinje iza hrama.

Kada sam zašla iza, naizgled beskrajne arkade crvenih torii-a (kapije hrama) širile su se ispred mene preko gusto šumovite planine, i taj ogromni kompleks predstavljao je jedan svijet za sebe. Hiljade Torii kapije hrama daju osećaj kao da upravo ulazite u svijet japanske misterije.

Sama u Kjotu

Hodam kroz sparni dan. Šetam, dok previše stvari raste u meni, od kojih mnoge ne znam ni kako da imenujem. Napolje sam od kako sam stigala u Kioto, a to je bilo jutro u pola 6. Noge me bole od hodanja cio dan, osećam kako sa svakim koraku niče novi plih na mojim nogama. Kjoto je lijep, to sam već shvatala, ali nisam imala vremena da razmišljam o tome u tom trenutku. Arturo Bandini se javljao u mene, htjela bih da sjedim na obali kanala i da pravim skice brodova – nije mi uspjelo, htjela bih da kupim neku svesku – i da postanem pisac. Da napišem stranicu za stranicom, da stvaram likove i njihove živote u rasulu, a zatim da odlučim da sahranim sve njih, i tako do beskonačnosti, kako dan ide dalje.

Svi ponekad imamo svoje loše dane. Moj loš dan je bio taj prvi dan kada sam došla u Kjoto. Ne znam da li je prevagnuo bijes, ili razočaranje, mržnja ili strah od samoće u nepoznatom gradu, nakon što sam izgubila mjesto za spavanje za narednih osam dana.

Kanpai iz onsen-a

Onseni su važan dio japanske kulture. To su geotermalna javna kupatila sa vrućom vodom (zagrijana najmanje do 25°C i mogu biti ili zatvorenog ili otvorenog tipa (prije svega, koriste se da bi se tijelo zagrijalo i obavilo fizičko i mentalno opuštanje; neki od njih sadrže određene rastvorne minerale za koje se navodi da pomažu prilikom liječenja bolesti ili povreda).

Najpopularnija legenda o tome kako se lokalna ljubav prema ovim toplim izvorima razvila u Japanu, jeste priča o budističkoh monahu koji je naišao na oblast punu ranjenih životinja koje su se kupale upravo u jednom od ovakvih izvora, hiljadama godina unazad. Prilikom izlaska životinja napolje, primijetio da je svaka od njih izliječena. Monah je potom shvatio da su ovi topli izvori posebni, i da ljudi treba da iskoriste ovo otkriće.

Da li je to čovjek ili je mašina?

Jedna od najvećih atrakcija koja privlači sve turiste je svakako Robot Restoran.

Najprije da napomenem da u Tokiju zaista može da se naiđe na brojne robote, pretežno u velikim tržnim centrima kako reklamiraju određene produkte.

Da se vratim na ovaj restoran. Naime, to nije restoran gdje se baš služi večera. Više je šou, predstava u kombinaciji sa ogromnim dinosaurusima, robotima, divljim plemenima i njihovim bubnjevima, i niza drugih neobičnosti. Izgleda kao da ste djetetu dali bojice i papir da dizajnira restoran, pa je ono sve čega se moglo sjetiti bacilo na taj papir, bez da se vodi mišlju koliko se sve te stvari slažu jedna sa drugom.

Nakon predstave nisam baš bila oduševljena, mada sad dok pišem ovo kapiram da je itekako vrijedjelo vidjeti ovaj šou.

Matcha/Mochi

Mama: Kako ide na poslu?

K: Okej. Nikad mi niste rekli da bebe imaju plave zadnjice. Baš sam se uplašila danas kad sam to vidjela u vrtiću. Onda su mi rekli da je to zapravo normalno.

Mama: Nikada nisam čula za to. Plave zadnjice? Možda je to do rase, ne znam.

K: E jeste vala, čuš do rase. Provjeriću ja to.