Sama u Kjotu

Hodam kroz sparni dan. Šetam, dok previše stvari raste u meni, od kojih mnoge ne znam ni kako da imenujem. Napolje sam od kako sam stigala u Kioto, a to je bilo jutro u pola 6. Noge me bole od hodanja cio dan, osećam kako sa svakim koraku niče novi plih na mojim nogama. Kjoto je lijep, to sam već shvatala, ali nisam imala vremena da razmišljam o tome u tom trenutku. Arturo Bandini se javljao u mene, htjela bih da sjedim na obali kanala i da pravim skice brodova – nije mi uspjelo, htjela bih da kupim neku svesku – i da postanem pisac. Da napišem stranicu za stranicom, da stvaram likove i njihove živote u rasulu, a zatim da odlučim da sahranim sve njih, i tako do beskonačnosti, kako dan ide dalje.

Svi ponekad imamo svoje loše dane. Moj loš dan je bio taj prvi dan kada sam došla u Kjoto. Ne znam da li je prevagnuo bijes, ili razočaranje, mržnja ili strah od samoće u nepoznatom gradu, nakon što sam izgubila mjesto za spavanje za narednih osam dana.

Nastavila sam šetnju bez mape i bez internet na telefonu, samo sam htjela da sjednem negdje i da pronađem inspiraciju za uživanje iz toga osjećanja i lošeg dana. Tako sam i uradila. Sjela sam kraj trotoara u blizini jedne staze gdje sam bila u tom trenutku, i primorala se da počnem uživati u svom putu. “Srediću kasnije mjesto gdje ću prenoćiti” – mislila sam.

T: “Kada zatvoriš oči i zamisliš Japan, vjerovatno ti se prikazuje u dva različita svjetla; brzi gradski tempo Tokija sa svojim uskim sokacima i hiljadama svijetlećih reklama, a s druge strane tu su slike iz starog svijeta Kjota gdje crveni lampioni vise na krajevima malih drvenih kuća i objekata, i gdje tradicionalne gejše hodaju ulicom sa svojom bijelom šminkom i svako za stolom sjedi na koljenima” – neko je pričao sa mnom.

K: “Molim?” – to je bilo jedino što je u tom trenutku izašlo iz mene.

T: “Kada zatvoriš oči i zamišljaš Japan, vjerovatno ti se Kjoto prikazuje sa svojim uzvišenim Zen baštama, misterioznim budističkim hramovima, živopisnim šintoističkim hramovima, nježnim gejšama”.

K: “Tako nešto, da. Ali nisam imala vremena još uvijek da to doživim”.

T: “Da li si znala da je Kjoto jedini grad u Japanu koji je potpuno okružen planinama. Car je odlučio da to bude tako da bi grad spriječio od napada zlih duhova”.

K: “Zvuči kao Japan”.

T: “Znaš li poznatu priču o zloj magiji i princezi”?

K: “Znam Uspavanu Ljepoticu”.

T: “Da li znaš priču o caru koji nosi cio jedan grad na glavi? Nekada davno, u vrijeme zmajeva i princeza i svega toga. Ovaj car je bio zaljubljen u najljepšu djevojku u ovom gradu, i zbog toga, on je bio rival kralja zmajeva koji je želio tu najljepšu djevojku za sebe. Imperator je dolazio ovdje svaki dan, imao je običaj da hoda satima ovuda, sanjajući o njoj, pišući najlepše ljubavne pjesme za nju, i stvaranje najveće radove. On je takođe bio veliki mislilac, borio se sa izuzetno velikim idejama i borio se sa ljubavlju. A kako znamo da zmajevi mogu biti svemogući, zmajski kralj, koristeći zle sile, učinio je carevića da izgleda veoma ružno. Kako su godine prolazile, on je postao još ružniji – zaista ružan, pa njegov otac odluči da ga sahrani u najdubljim dubinama zemlje. Jer, kao naslednik, on ne smije biti tako ružan”.

K: “A gdje je nestala lijepa djevojka”?

T: “Ubrzo nakon toga, djevojka je imala san kako joj princ govori da iskopa njegovo tijelo, da spali njegove ostatke, a zatim da njegov pepeo pospe po trešnjinom drveću baš na ovom putu gdje smo mi sada. Djevojka odluči da slijedi ta uputstva, a kada je poprskala drveće pepelom, cvijeće je buknulo na ogoljelim granama trešanja. Od tada, ovo je najljepši dio Kjoto, gdje se može uživati u najljepšem pogleda trešnanja. I zbog njega, ovo mesto dobilo je ime filozofska staza”.

K: “Nisam nikad ranije čula tu priču”.

T: “Naravno da nisi kad sam je upravo izmislila. Radi se samo o nekom tipu koji je posvetio svoj život stvaranju jedinstvenog filozofskog sistema koji sklapa brak između zapadnog racionalizma i budističkog uvida u prirodu postojanja. On je bio veliki čovek. Ali ja više volim bajke”.

K: “I ja volim tvoju bajku. I volim ovu stazu. Prava zelena oaza mira. Pomogla mi je da zaboravim vrevu spoljašnjeg svijeta i da zaboravim na nerviranje”.

T: “Kada kreneš da lutaš po gradu, um postaje zarobljen od strane harmonije i mira koji dominira. Kjoto je grad koji je jedinstven i ima posebnu dušu. Veličanstven i delikatan, prijateljski i ponosan, obmanjiv i ljubazan, progoni i daje spokoj, moderan i klasičan, jednostavan i ritualan”.

Kada sam završila razgovor sama sa sobom, ostavila sam filozofsku stazu iza sebe. Nastavljajući šetnju stigla sam do jednostavno magičnog okruga – sa obiljem niskih drvenih kuća, uskih ulica čije tumaranje danas treba da da slično osjećanje načinu na koji je to činjeno prije mnogo vjekova, uključujući i non stop nailaženje na gejše i maiko kroz njih, što ga još više čini posebnim i jedinstvenim.

Nakon što sam napustila Gion, priče iz prošlosti padale su na pamet, misli udaljenih vremena, slike ljudi koji su živjeli u ovom susjedstvu od davnina.

Nastavljam dalje da vidim čuvenu šumu bambusa. Bambus je toliko popularan u Aziji, da ima mnogo simboličnih značenja. U Kini simbolizuje dugovječnost, u Indiji – prijateljstvo. A u Japanu se vjeruje da bambus čuva protiv – šta mislite ??? Da, – zlih duhova.

Sa svojih 2.000 vjerskih mjesta – 1.600 budističkih hramova i 400 Šintoističkih, kao i sa palatama, baštama i netaknutom arhitekturom – to je jedan od najbolje očuvanih gradova u Japanu. Sam Kjoto, pored svega pomenutog, ima da ponudi jos štošta, poput meni, omiljenog hrama – Kijomizu-dera. Tu su svakako i zen bašte, zlatni i srebrni hram koji plove na mirnim vodama, kao i gejše koje se pojavljuju na kratko, nestajući iza vrata tradicionalnih restorana.

I dok idem ulicama u sijenci istočnih brda stare prijestonice, dok papuče stoje uredno postrojene na ulazu u restorane i dok čujem, kroz prozore na spratovima, čisti, tužan zvuk odvažnog koto-a, nailazim na svoje mjesto za spavanje. Nevjerovatnu, tradicionalnu japansku drvenu kuću.